U Narodnoj skupštini Republike Srpske sjede „majmuni, idioti, konji, bilmezi, magarci, budale, kreteni“.
Ovako međusobno „komplimente“ dijele poslanici u nedostatku argumenata.
U skupštine se svugdje u svijetu ulazi sa torbama punim akata koji treba da donesu bolji život građanima. Ipak, u Srpskoj se u Skupštinu ulazi sa debelom kožom, debljom i od one koja je karakteristična za nilske konje i sa uvjerenjem da je najbolji argument onaj koji će poniziti neistomišljenike.
Zadatak poslanika je da čuvaju ugled, jer mandat nije njihova svojina, on je povjerenje građana. Danima se prepričava ko je koga nazvao majmunom ili konjem i ko je kome odgovorio žešćim uvredama. Tako izostaju kvalitetne rasprave o ekonomiji, platama, zdravstvu, obrazovanju i drugim pitanjima koja su važna za život. Ruku na srce, u ovom sazivu je malo znalaca i onih koji mogu da imaju kvalitetnu diskusiju. Većina su ćutolozi i glasačka mašinerija.
Skupština se koristi i za predizbornu kampanju. Nebojša Vukanović je čovjek koji to najbolje radi, samo što neki „bezmozgovići“ to ne vide i obračunavaju se sa poslanikom iz Trebinja. Ti „bezmozgovići“ su kod građana od Vukanovića napravili žrtvu, a to bi on mogao da naplati već u oktobru. Neću pogriješiti ako kažem da je ovo najgori saziv Narodne skupštine u njenoj istoriji.
Pričama o patriotizmu ne gradi se politička kultura, već se ona u parlamentima gradi načinom na koji se razgovara sa neistomišljenicima. Demokratija ne podrazumijeva da svi misle isto, već da mogu voditi oštru raspravu bez vrijeđanja i ponižavanja.
Parlament je ogledalo jednog društva, a Narodna skupština je pretvorena u pozornicu na kojoj je razumu odavno uručen otkaz, a pristojnost je otišla na bolovanje. Kada riječi poput “majmun” ili “konj” postanu dio skupštinskog rečnika, onda nije ponižen onaj kome su upućene, ponižena je govornica sa koje su izgovorene.
Ovaj saziv i rukovodstvo Narodne skupštine nanijeli su više štete vlasti od svih afera zajedno.
Rezultat svega je što smo stvorili sistem u kojem je poštenje najkraći put ka siromaštvu. Države ne propadaju onda kada nestane novca, ni kada se političari svađaju. Propadaju onda kada nestane stida!
