Najteže nije kada izgubite nekoga. Najteže je kada ne znate gdje počiva. Trideset tri godine palimo svijeće, a ne znamo gdje su kosti mog oca i brata, kaže Velka Živković.
Sudbina njene porodice obilježena je dvostrukim gubitkom tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata nestali su njen otac Želimir Zelenović i brat Miloš Zelenović, a do danas njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.
Velka je rođena u Kamenici kod Zvornika, u skromnoj porodici. Otac Želimir radio je u rudniku u Austriji kako bi porodici obezbijedio bolji život. Zahvaljujući njegovom radu izgradili su porodičnu kuću u kojoj su odrastali Velka i njena dva brata, Miloš i Milan.
– Nismo imali mnogo, ali smo bili srećni. Otac je sve sticao svojim radom, a nas je učio da budemo složni i da jedni drugima uvijek budemo oslonac – priča Velka u svjedočanstvu za Memorijalni centar Republike Srpske.
Početkom devedesetih godina osjećalo se da dolaze teška vremena. Dok su mnogi mladići dolazili u svoja sela da organizuju straže, Miloš je napustio posao u Beogradu i vratio se u Kamenicu. Kao pripadnik rezervnog sastava policije Republike Srpske od prvog dana uključio se u odbranu svog kraja.
– Nikada nije govorio da mrzi bilo koga. Volio je svoj narod, svoju slavu i svoje običaje. Smatrao je da je njegova dužnost da brani svoj dom – kaže ona.
Velka je u to vrijeme već bila udata i sa trogodišnjim sinom početkom aprila 1992. godine izbjegla je u Mali Zvornik. Njen otac je, zbog narušenog zdravlja, otišao kod poznanika u Rumu, dok su braća ostala na položajima.
Poslednji put je brata Miloša vidjela krajem septembra 1992. godine.
– Rekao mi je: „Ti čuvaj djecu. Ne vraćaj se. Ne znamo ko će od nas ostati živ“. Kao da je osjećao šta će se dogoditi – prisjetila se Velka.
Samo nekoliko sedmica kasnije, 6. novembra 1992. godine, položaji Vojske Republike Srpske na Glođanskom brdu napadnuti su iz više pravaca. Prema svjedočenjima preživjelih saboraca, Miloš je prvi upozorio borce da su okruženi i pokušao da omogući njihovo izvlačenje.
Vjeruje se da je prilikom povlačenja upao u zasjedu pripadnika muslimanskih snaga. Od tog trenutka gubi mu se svaki trag.
Porodica je kasnije dobijala različite informacije. Jedni su tvrdili da je živ zarobljen i odveden u Cersku, drugi da je ubijen i bačen u rijeku Drinjaču. Nijedna od tih informacija nikada nije potvrđena.
– Tražili smo ga svuda. Išla sam na svaku identifikaciju, raspitivala se kod svih koji su mogli nešto znati. Do danas nismo dobili nijedan odgovor – kaže Velka Živković.
Samo nekoliko dana kasnije porodica je doživjela novu tragediju.
Otac Želimir, koji je nakon liječenja u Loznici krenuo prema Kamenici kako bi pronašao svoje sinove, nestao je na putu. Prema saznanjima porodice, stigao je do područja Jošanice, odakle je dalje bila linija pod kontrolom muslimanskih snaga. Od tog dana više nikada nije viđen.
– Krenuo je samo da vidi svoje sinove. Ni on se nikada nije vratio – priča ona.
Istovremeno, porodična kuća u Kamenici je opljačkana i zapaljena.
– Ostali smo bez kuće, ali najteže je što smo ostali bez njih dvojice – kaže Velka koja sa majkom i bratom više od tri decenije traga za istinom.
Podigli su spomenik, ali nemaju gdje da sahrane najmilije.
– Palimo svijeće, ali ne znamo gdje su njihove kosti. To je najveća bol. Da bar znamo gdje počivaju – rekla je ona.
Iako je život nastavila sa svojom porodicom, kaže da vrijeme nije ublažilo prazninu.
– Nikada više nismo bili srećni kao nekad. Čovjek nauči da živi, ali ne nauči da zaboravi – dodala je Velka.
Kompletno svjedočanstvo Velke Živković dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem LINKU.
Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazuje serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočanstva se objavljuju svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske. Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba Srednjeg Podrinja i Birča održava se danas u Bratuncu, uz ovogodišnju poruku: U Bratunac se ne zove, u Bratunac se ide.
