Glumica Jasna Diklić nedavno je na Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju osvojila Veliku povelju Leotara za najbolju žensku ulogu u filmu „Paviljon“.
U razgovoru za „Dnevni avaz“ govorila je o ovoj značajnoj nagradi, filmu koji je osvojio publiku i kritiku, položaju starijih osoba u društvu, ali i svojoj bogatoj karijeri dugoj nekoliko decenija.
Film „Paviljon“ nastavlja nizati priznanja na regionalnim filmskim festivalima, a jedno od njih pripalo je i glumici Jasni Diklić, koja je za svoju ulogu nagrađena Velikom poveljom Leotara za najbolju žensku ulogu na Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju.
Kako kaže, ova nagrada za nju predstavlja još jednu potvrdu kvaliteta filma, ali i snažne poruke koju nosi.
Važno priznanje
Za ulogu u filmu „Paviljon“ osvojili ste Veliku povelju Leotara za najbolju žensku ulogu. Kako ste doživjeli ovu nagradu i koliko Vam znači nakon svih godina umjetničkog rada?
- Nagrada koju sam dobila na Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju za mene je potvrda da je 'Paviljon' dobio još jedno u nizu priznanja i time potvrdio svoju izuzetnost. Svaka nagrada raduje, posebno kada dolazi kao priznanje za projekat u koji ste uložili mnogo emocije i predanosti.
Kada ste prvi put pročitali scenarij za „Paviljon“, šta Vas je najviše privuklo liku koji ste tumačili?
- Moj prvi susret sa scenarijem i ulogom bio je veoma dirljiv jer mi je tema bila bliska. Priča o trećoj životnoj dobi i njenoj ranjivosti duboko me dotakla. Iako film nosi i crnohumornu notu, mislim da bi ga bilo preteško gledati da nema tog odmaka koji donosi humor.
Koliko se u liku koji igrate mogu prepoznati životne priče ljudi koje svakodnevno susrećemo, a čije probleme često ne primjećujemo?
- Ovaj prostor je turbulentan i trusan. Nalazimo se na razmeđu svjetova, stalnih dolazaka i odlazaka, traženja i gubljenja. Kao da nikada nema dovoljno vremena ni prostora da se društvo ozbiljno posveti jednoj od najranjivijih grupa – starim i nemoćnim ljudima.
Fikcija i stvarnost
Film „Paviljon“ govori o dostojanstvu, usamljenosti i potrebi čovjeka da bude viđen i poštovan. Koliko su ovakve teme danas važne?
- Mislim da je stanje moglo i trebalo biti mnogo bolje. Riječ je o političkoj manipulaciji, a upravo o tome ovaj film govori veoma otvoreno, životno i bez uljepšavanja. Zato vjerujem da njegova poruka dopire do publike.
Tokom karijere igrali ste veliki broj različitih likova. Postoji li neka uloga koja Vas je posebno obilježila i kojoj se rado vraćate?
- Tanka je linija između fikcije i stvarnosti. Svaka uloga koja me osvoji, kojoj se uspijem približiti i koju mogu odbraniti na sceni ili pred kamerom ostavlja trag. Upravo takve uloge daju mi razlog da nastavim raditi ovaj posao.
Vi ste decenijama prisutni na pozorišnoj i filmskoj sceni. Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
- Moj najveći uspjeh je kontinuitet u profesionalnom radu. Vjerovatno zato što iskreno volim svoj posao i nikada u teatru nisam odbijala uloge. Kontinuirani rad pokreće čovjeka, umjetnost se razvija i osvaja nove prostore. I u trećoj životnoj dobi moguće je stvarati, a sretna sam što i danas dobijam uloge koje odgovaraju mojim godinama i iskustvu.
Koliko je iskustvo koje glumac nosi kroz život važno za stvaranje uvjerljivih i dubokih likova?
- Životno iskustvo je neprocjenjivo. Ono glumcu daje mogućnost da bolje razumije ljude, njihove emocije, slabosti i snagu. Sve to kasnije postaje dio svakog lika kojeg tumači.
Publika Vas pamti po brojnim ulogama i posebnoj energiji koju unosite u svaki projekt. Šta je za Vas najvažnije kada birate novu ulogu?
- Najvažnije mi je da uloga ima istinu i da me kao glumicu izazove. Volim likove koji nose emociju i koji imaju šta reći publici.
Karijera koja traje
Kada pogledate svoju karijeru dugu više decenija, postoji li nešto što biste danas uradili drugačije ili biste ponovo izabrali isti put?
- Ponovo bih izabrala isti put. Bilo je uspona i padova, ali gluma je moj životni poziv. Sve što sam prošla učinilo me i boljim čovjekom i boljom glumicom.
