Da nije bilo rata Ratko Mladić bi penziju vjerovatno dočekao kao pukovnik nekadašnje JNA, a posljednje godine, umjesto u ćeliji, proveo bi baveći se pčelarstvom u rodnom Kalinoviku ili igrajući šah s komšijama na Banovom Brdu u Beogradu. Da je 90-tih godina odlučio da bude čovjek a ne zvijer, a bilo je časnih oficira u redovima JNA, broj žrtava na ovim prostorima bio bi mnogo manji, a posljednjih deceniju i po svog života ne bi proveo najprije kao bjegunac Milorad Komadić kod rođaka u Lazarevu kod Zrenjanina, a zatim oronuli general s lisicama na rukama i osuđenik za genocid koji traži humanost, iako je prema drugima nije pokazivao.
Od početka 1991. i poziva na predaju branitelja Zadra, prijetnji stanovnicima Šibenika da „treba pobiti sve starije od 10 i mlađe od 75 godina“, pa do sjednice tzv. Skupštine srpskog naroda u BiH u maju 1992. i naredbe „tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo“ nekoliko sedmica kasnije, Mladić je pokazao koji put je odabrao. Reagirajući na dokument o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH kazao je da „ne možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi“, da „ljudi i narodi nisu piljci, niti ključevi u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo-amo“ i da bi to bio genocid. Međutim, ni tada nije imao dvojbi hoće li narode zaista „prosijavati“ i jesu li ljudi samo kamenčići, a što je pred kamerama slavodobitno potvrdio i u Srebrenici, jula 1995., kada ih je otpremao u masovne grobnice.
Za života, ali i nakon smrti Mladić ostaje u službi politike nacionalizma, mržnje i zla, posthumno mobilizirajući svoje sljedbenike u regionu koji ga oplakuje, cjeliva njegove slike i veliča njegovo nedjelo, pokušavajući krvnika, bjegunca i osuđenika promovirati u vojskovođu, junaka i spasitelja. Umjesto debate i bilo kakve emocije prema stavovima njegovih sljedbenika, najbolji odgovor je ostaviti ga tamo gdje i pripada - u arhivama Haškog tribunala i na crnim stranicama historije regiona, na kojima ostaje trajno upisan kao jedan od najvećih i najsvirepijih zlikovaca na tlu Evrope.
