Kada se danas u Bosni i Hercegovini govori o izmjenama Izbornog zakona, gotovo cijela javna rasprava svedena je na jedan zahtjev – izbor hrvatskog člana Predsjedništva. Dominantan narativ postao je koncept "legitimnog predstavljanja", koji godinama nameće HDZ BiH, dok su iz fokusa gotovo potpuno nestali razlozi zbog kojih je uopće otvoreno pitanje ustavne i izborne reforme. To primarno zahtijeva i nedavna Rezolucija o Hrvatima u BiH, koju je usvojio Hrvatski sabor.
A ti razlozi nisu nastali zbog Željka Komšića. Nastali su zbog presude „Sejdić–Finci“ i obaveze Bosne i Hercegovine da ukine diskriminaciju građana koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda. Evropski sud za ljudska prava još je 2009. godine utvrdio da Ustav i Izborni zakon diskriminiraju građane koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi jer im onemogućavaju kandidaturu za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Drugim riječima, međunarodna zajednica od Bosne i Hercegovine nije tražila da dodatno etnizira politički sistem, nego upravo suprotno – da ga učini otvorenijim i ravnopravnijim za sve građane.
Preuzimanje teme
U međuvremenu se politička agenda potpuno promijenila. Umjesto da se raspravlja o uklanjanju diskriminacije prema građanima, glavna tema postalo je pitanje načina izbora hrvatskog člana Predsjedništva.
Istovremeno, probosanske stranke djeluju pretežno defanzivno. Njihova politika uglavnom se svodi na odbijanje HDZ-ovih prijedloga, dok vlastite, cjelovite modele ustavne i izborne reforme gotovo da i ne nude.
Takva pozicija znači da političku inicijativu prepuštaju drugoj strani. Umjesto da same određuju dnevni red, prisiljene su reagirati na prijedloge koje kreiraju drugi.
Posebno je zanimljivo što je iz javne rasprave gotovo potpuno nestalo pitanje Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, iako upravo u tom domu postoji jedan od najočitijih oblika diskriminacije.
Građani koji ne pripadaju konstitutivnim narodima ne mogu biti delegirani u Dom naroda BiH. Međutim, problem nije samo diskriminacija.
Dom naroda godinama pokazuje ozbiljne institucionalne slabosti koje omogućavaju blokadu rada države. Dovoljno je da tri delegata iz jednog kluba ne dođu na sjednicu kako bi bio srušen kvorum i zaustavljen rad cijele institucije, kao što to delegati SNSD-a posljednjih mjeseci obilato koriste. Takav mehanizam više puta je korišten kao političko sredstvo blokade.
Drugim riječima, Dom naroda nije samo pitanje jednakosti građana nego i funkcionalnosti države.
Vizija reforme
Pa ipak, to pitanje gotovo da niko ozbiljno ne otvara. Najveći problem nije što HDZ ima svoje zahtjeve. Svaka politička stranka nastoji ostvariti ciljeve svojih birača. Problem je što s druge strane ne postoji jednako razrađena vizija reforme.
Umjesto prijedloga koji bi istovremeno uklonili diskriminaciju iz presuda Evropskog suda za ljudska prava, reformirali Dom naroda, ograničili mogućnosti blokada i ojačali građanski princip, probosanske stranke uglavnom nastupaju reaktivno. Bosna i Hercegovina će prije ili kasnije morati provesti presude Evropskog suda za ljudska prava. To nije samo evropski uslov nego i pitanje osnovnih demokratskih standarda.
Međutim, svaka ozbiljna reforma trebala bi obuhvatiti mnogo više od izbora jednog člana Predsjedništva. Ako se već otvara ustavni i izborni paket, onda je logično otvoriti i pitanje diskriminacije u Domu naroda, njegove uloge, načina odlučivanja te mehanizama koji omogućavaju blokadu države. A probosanske stranke u tom smislu godinama ostaju bezidejne.
HDZ-ov teren
HDZ BiH uspio je gotovo cijelu raspravu o izbornim reformama svesti na vlastiti politički cilj. Zahvaljujući dugogodišnjem lobiranju, jasnoj strategiji i konstantnom insistiranju na istoj temi, danas se izmjene Izbornog zakona u velikom dijelu javnosti gotovo poistovjećuju isključivo s hrvatskim zahtjevima.