Decenijama nakon genocida u Srebrenici, majke i porodice žrtava i dalje nose teret gubitka, ali i odgovornost da istina o njihovim najmilijima ne bude zaboravljena. Njihove kuće nekada su bile pune života i razgovora. Danas su u njima fotografije, tišina i sjećanja.
Ovo nisu samo priče o stradanju. Ovo su priče o životu nakon gubitka – o ženama koje su ostale bez sinova, supruga, braće i rodbine, ali koje su pronašle snagu da nastave borbu za istinu, pravdu i sjećanje. Među njima su Šuhra Malić i Kada Hotić, žene čije su sudbine postale simbol istrajnosti majki Srebrenice.
Nakon gubitka
Šuhra Malić izgubila je dvojicu sinova – Suada i Fuada. Suad, građevinski inžinjer, ubijen je nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Njegove kosti pronađene su u Kravici. Stariji sin Fuad pronađen je u masovnoj grobnici Liplje kod Zvornika. Obojica su ukopana u Memorijalnom centru Potočari. Danas joj je najveća utjeha blizina mezarja.
- Sreća je što je mezarje blizu moje kuće pa nekako sa štakama često odem i proučim im Fatihu. Teško je živjeti sam. I starost, i kuća puna tuge, suza i samoće – kaže Šuhra za „Avaz“.
Godinama je tragala za kostima svojih najmilijih. Njena porodica jedna je od mnogih koje su tokom genocida izgubile brojne članove.
- Nema grobnice kod koje nisam bila da nađem kosti mojih sinova, djevera i ostalih iz moje familije. Jedanaest Malića je nestalo – tri djevera, pet djeverića, dva sina i jetrva. To je puno – govori Šuhra.
U njenom domu danas su fotografije jedino društvo. Sa njima, kaže, provodi dane i noći.
- Bolno je i teško, ali šta ćeš? Samoća me ubi. Gledam ove slike, stalno plačem. Imala sam punu kuću, ali sad sam sama – kaže Malić.
Bol i sjećanje nosi i njena kćerka Suada Selimović, koja je odrastala uz majčinu borbu za istinu i pravdu. Kako za „Dnevni avaz“ kaže danas živi život koji naizgled izgleda normalno, ali da juli svake godine vraća sve ono što vrijeme nije moglo izbrisati. Kako kaže, bol zbog gubitka nikada ne postaje manja, jer nije riječ o prirodnom gubitku, već o zločinu koji su počinili ljudi.
- Moj život izgleda normalno 11 mjeseci. Ali juli mjesec je kada se sva sjećanja i osjećaji bola vrate. To će biti tako dok god dišem. Bol nikada ne može biti lakša, jer je to bol koju su izazvali loši ljudi, a ne nešto što je prirodno –poručuje Suada Selimović za "Dnevni avaz".
Posebno teško joj pada činjenica da su iza njene braće ostala djeca koja su morala odrastati bez očeva. Njena braća ukopana su 2010. godine, ali, kako ističe, bol nije nestala.
- Najteže je bilo što sam izgubila dva brata iza kojih su tada ostala maloljetna djeca sama sa svojim majkama. Teško i najteže, za mene je isto što su ubili jedan grad. Doživljavam svaki put isto. To je juli. Ne može biti lakše, nego samo teško u bolu – kazala je Suada.
Sjećanje na stradanje prenosi i na mlađe generacije. S unucima razgovara kroz posjete Memorijalnom centru Potočari. Njena želja je da buduće generacije čuvaju sjećanje na Srebrenicu i uče historiju genocida.
- Kada ih dovedem u Memorijalni centar i kada vide bijele nišane naših šehida, kažem im da nikada ne zaborave našu bol. Da nikada ne vjeruju ljudima koji su spremni tako nešto učiniti. Željela bih da nikada ne zaborave moju Srebrenicu, da uče historiju srebreničkog genocida, da obilaze naše šehide i održavaju sjećanje – poručuje Selimović.
Svjedoci stradanja
Kada Hotić decenijama svjedoči o stradanju svoje porodice i borbi majki Srebrenice da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih. Njena priča posebno govori o porodicama koje nisu imale priliku da ukopaju cijela tijela svojih najbližih.
- Ja sam još 2013. godine ukopala mog sina sa dvije kosti od jedne noge. Bilo je nešto prstiju u jednoj čarapi. Prihvatila sam da ima mezar, da imam gdje otići da proučim Fatihu – kazala je Hotić.
Za majke koje godinama čekaju identifikaciju, svaki pronađeni dio tijela znači kraj jedne neizvjesnosti.
- Zemlja je progutala ostale, negdje su kosti skrivene. Ako se uspiju pronaći, bit će dodate u njegov mezar. Mi majke smo u godinama, mnoge su već otišle u zemlju, a nisu uspjele ukopati ni tu jednu kost – govori ona.
Njihove priče prenose se na djecu i unuke, na generacije koje nisu bile rođene kada se dogodila najveća tragedija u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Godine boli
Kada nosi i bol zbog gubitka supruga, sina, brata i velikog broja članova porodice. Posebno pamti detalj koji nikada neće zaboraviti – sat njenog supruga.
- Kada smo se razdvojili, bio je u trenerci, u džepu je nosio sat. Metak je pogodio sat. Vrijeme je stalo: 5:05. Vrijeme smrti – prisjeća se Hotić.
Za nju je borba za istinu način da sačuva uspomenu na one koji više nemaju glas.
- Moj sin ne može da priča. Zato ja pričam – kaže Kada.
Majke Srebrenice danas su u godinama, ali njihova borba nije završena. Njihov cilj, kako kažu, nije samo govoriti o prošlosti, nego spriječiti da se ona zaboravi.
- Ne želim ovo zaboraviti. Hoću da budem svjesna činjenica i da se nosim s tim, da ne dozvolim da me unište – poručuje Hotić.
