Krovno tijelo kulture u Sarajevu Narodno pozorište proteklih nekoliko mjeseci nosilo se s različitim promjenama, od noviteta u upravi do repertoara.
O svim novim projektima, ansamblu ali i strukturi ove institucije za „Dnevni avaz“ govori v. d. direktora Drame Narodnog pozorišta Riad Ljutović.
Kako ocjenjujete proteklu sezonu Drame Narodnog pozorišta?
- Proteklu sezonu mogu ocijeniti kao borbenu, prelomnu i na kraju trijumfalnu za naš ansambl. Ako moram biti potpuno iskren, najveći uspjeh je što smo uopšte uspjeli preživjeti. Iza nas je period velikog vakuuma i neizvjesnosti dok smo čekali imenovanje novog direktora NPS-a, a suočili smo se i sa ogromnim tehničkim udarcem – zatvaranjem stolarije, koja je pravo srce i motor svakog pozorišta. Problema u sistemu ima jako puno, od infrastrukturnih do finansijskih, ali baš zbog toga su naša nastojanja da ne obustavimo produkciju, nego da nastavimo stvarati u ovim teškim vremenima, ravna herojskom činu. Naš ansambl i tehnički tim pokazali su nesalomljiv duh, ostavljajući srce na sceni i iza nje, te dokazali da teatar živi i stvara i onda kada je najteže.
Ključni odabir
Koji su ključni kriteriji pri odabiru predstava za repertoar?
- Moj stav je tu potpuno jasan i beskompromisan: vodim se prije svega i isključivo umjetničkim kriterijima. U kreiranju našeg repertoara nema i apsolutno ne smije biti mjesta politici, interesnim sferama ili bilo kakvoj vrsti podobnosti. Pozorište je prostor slobode i izvrsnosti. Ja se oslanjam isključivo na konkretne rezultate i estetske domete režisera koje pozivam da rade u našoj kući. To će biti isključivo imena koja trenutno suvereno vladaju teatrima, ne samo na Balkanu, već i šire na evropskoj sceni. Naš ansambl zaslužuje raditi s najboljima, a publika zaslužuje gledati predstave koje pomjeraju granice teatra.
Koliko je važno pronaći balans između klasika i savremenih dramskih tekstova?
- Čvrsto smatram da Narodno pozorište mora biti čuvar i osnov teatarske pismenosti ove zemlje. To je kuća u kojoj se prvenstveno moraju izvoditi velika svjetska klasika, ali i naši domaći, regionalni autori. Kada kažem domaći klasici, mislim na nezaobilazne stubove naše književnosti i teatra poput Meše Selimovića, Derviša Sušića i Branislava Nušića, ali i Skendera Kulenovića. To su pisci koji su se bavili univerzalnim ljudskim dramama i oni čine našu kulturnu bazu. S druge strane, novi, savremeni dramski tekstovi i moderna estetika su itekako dobrodošli na našoj sceni i taj balans nam je neophodan. Međutim, moj uslov za savremeni tekst je da vas on mora emotivno dodirnuti i izazvati reakciju društva. Moramo se baviti temama koje nas se direktno tiču i koje živimo svaki dan – od femicida i posljedica rata, do seksualnosti i svih onih pojava koje društvo često gura pod tepih i smatra tabuom, a svuda su oko nas. Teatar ne smije biti nijemi posmatrač; on mora biti mjesto otvorenog mišljenja i hrabrog zapažanja stvari koje nas okružuju.
Kakav je interes publike za domaće autore u odnosu na svjetske klasike?
- Smatram da dobro djelo, bez obzira na to odakle dolazi, itekako može dovesti publiku u pozorište. To je zapravo onaj univerzalni jezik teatra koji svi prepoznajemo. Trenutno je na našem repertoaru zaista velika potražnja za vanvremenskim klasicima Agate Kristi (Agatha Christie), konkretno za predstavama 'Mišolovka' i 'Ubistvo u Orijent Ekspresu'. To nam jasno dokazuje da publika bez predrasuda ide za dobrim naslovom i kvalitetnom pričom koja drži pažnju. Ključ je u kvalitetu, a ne u geografskom porijeklu teksta.
S kojim se izazovima danas najviše suočava pozorišna umjetnost?
- Najveći izazov za teatar danas jeste da ostane dosljedan samom sebi, potpuno čist i imun na spoljne utjecaje, politiku ili bilo kakve interesne sfere. Neću reći da je novac taj koji diktira našu sudbinu. Naprotiv, smatram da su kreativnost, odnosno hronični nedostatak ideja i hrabrosti, najveći problem današnjice. Ljudi kao da su izgubili iz vida ono što je bazični smisao i suština pozorišta – a to je činjenica da glumci mogu igrati predstavu u bilo kojem prostoru, bez ikakve raskoši. Tu odmah dolazim do primjera ratnog Sarajeva, gdje su se vrhunske predstave igrale u potpuno nemogućim, po život opasnim uslovima. To nam je historijska lekcija i dokaz da teatar može preživjeti apsolutno sve i opstati u svakom vremenu; za to je potrebna samo iskrena i duboka želja za opstankom. Danas nama u Narodnom pozorištu Sarajevo ta želja i nesalomljiv duh uopšte ne nedostaju. Moja poruka je jasna: pozorište će preživjeti i sa nama i bez nas, jer to je nepobitna historijska činjenica, a ne trenutak nečije sitne samopromocije. Za kraj ovog pitanja ću samo reći: 'Živjelo naše pozorište i sloboda koju ono nosi!'.
Mlada publika
Na koji način nastojite privući mlađu publiku u pozorište?
- Jako je važno imati mladu publiku i kontinuirano je odgajati da zavoli pozorište, ali to je proces koji se radi već od malih nogu. Naše predstave poput 'Palčice' ili 'Ježeve kućice' već dugi niz godina uspješno rade upravo to – odgajaju čitave generacije budućih pozorišnih gledalaca. Moja vizija ide dalje u tom pravcu, pa s ponosom mogu najaviti da nam je u planu napraviti novi, veliki projekat koji će mladu publiku naučiti šta je to zapravo pozorište i kako se u njemu ponašati. Projekat se zove 'Djeco, dobro došli u pozorište', a riječ je o zajedničkoj saradnji Drame, Opere i Baleta koja nas očekuje već krajem septembra. Na taj način sistemski otvaramo vrata i gradimo novu publiku od najranijeg doba.
Koliko su međunarodne saradnje i gostovanja značajni za razvoj ansambla?
- Itekako su značajni, to je ključno za napredak svakog teatra. Međutim, moram biti potpuno iskren: trenutno nismo u mogućnosti da odgovorimo nekim međunarodnim pozivima i gostovanjima prvenstveno zbog finansijskih ograničenja. Bez obzira na to, mi aktivno radimo na tome da se stabilizujemo i po tom pitanju. Saradnje i razmjene energije su nam jako važne i iskreno se nadam da ćemo u bliskoj budućnosti imati mnogo više gostovanja, kako našeg ansambla van granica BiH, tako i drugih vrhunskih pozorišta iz regiona na našoj sceni. To je jedini put da ostanemo povezani sa savremenim teatarskim tokovima.
Šta biste izdvojili kao najveći uspjeh Drame u posljednjih nekoliko godina?
- Sa potpunom sigurnošću mogu reći da je to naš grandiozni projekat Drame, Opere, Baleta i Sarajevske filharmonije mjuzikl 'Sarajevo, moje drago'. To je autorsko djelo Zlatana Fazlića Fazle koji potpisuje libreto i muziku, u režiji Dine Mustafića i pod dirigentskom palicom maestra Ranka Rihtmana. Sa preko 100 učesnika na samoj sceni, ova predstava je postala apsolutni hit koji obara sve rekorde posjećenosti. S obzirom na tako veliku količinu aktera iz svih sektora naše kuće, ona iziskuje zaista poseban, ogroman trud i energiju da bi se uopšte organizovala i kontinuirano izvodila. Ipak, nju bih bez oklijevanja izdvojio kao nešto što se posebno istaklo. Ona je dokaz šta sve Narodno pozorište Sarajevo može postići kada se svi ansambli ujedine u jednu zajedničku viziju.
Koje predstave publika može očekivati u narednoj sezoni?
- Budući da sam na poziciji vršioca dužnosti i da još uvijek ne znam svoj konačni status, u ovom trenutku ne mogu predstaviti svoj puni, dugoročni repertoar. Tek kada budem imao četverogodišnji mandat, moći ću precizno i cjelovito odgovoriti na to pitanje. Ipak, ono što već sada sa sigurnošću mogu najaviti jeste premijeru predstave 14 septembra 'Gogolj iz pepela' režisera Petra Pejakovića i radimo na obnovi naše kultne predstave u režiji legendarnog Sulejmana Kupusovića – 'Hamlet u selu Mrduša Donja'. Pored toga, uvodimo i jednu potpuno novu formu u našem pozorištu pod nazivom 'Glumci bez scene'. Riječ je o projektu kroz koji želimo otvoriti vrata teatra na drugačiji način, gdje će publika imati priliku da kroz neposredan razgovor i druženje mnogo bliže upozna naše glumce i njihov rad. Naravno, tu je i ranije pomenuti septembarski projekat 'Djeco, dobro došli u pozorište', tako da publiku svakako očekuje dinamičan period.
Moderno doba
Kako vidite ulogu pozorišta u vremenu brzih promjena i digitalnih medija?
- Mislim da ne trebamo bježati od modernog doba, već naprotiv, trebamo prigrliti nove medije. Naša je dužnost da iskoristimo ogromnu vidljivost i mogućnosti koje nam pružaju digitalni mediji kako bismo se približili publici i prezentovali naš rad. Međutim, ključno je da u tom procesu ne izgubimo dušu i ono nevidljivo što teatar nosi u sebi. Tehnologija nam treba služiti kao alat za komunikaciju, ali u mraku sale, na samoj sceni, primarna mora ostati živa riječ, stvarna emocija i ta neobjašnjiva magija koja se može osjetiti samo uživo i nigdje drugo.
Koja je Vaša poruka publici koja rijetko ili nikada ne dolazi u pozorište?
- Pozorište nije muzej niti dosadna obaveza, ono je živ organizam i ogledalo ljudske duše. To je mjesto gdje možete doživjeti trenutke prepoznavanja vlastitog života, jer vas pozorište oplemenjuje i daje vam istinsko nadahnuće. U teatarskom mraku se zajedno i plače i smije, a to je nešto što se ne može doživjeti nigdje drugo, pa ni u kinu, u tom zatvorenom, dvodimenzionalnom svijetu. Na sceni nema ekrana i filtera, glumac živi samo za taj jedan, neponovljivi trenutak, i ta živa energija zauvijek ostaje urezana u sjećanje publike. Dođite, isključite telefone na dva sata i dopustite sebi da vas ponese ta magija koja se stvara pred vašim očima.
Potpuno otvoreni
Koliko finansijska sredstva utječu na izbor projekata i produkciju predstava?
- Budući da sam tek mjesec dana na poziciji v. d. umjetničkog direktora Drame, moram biti potpuno otvoren i realan kada je riječ o finansijama. Trenutno je moj primarni i najvažniji cilj rješavanje dugovanja koja sam zatekao u kući. Ti finansijski problemi direktno koče i određene tekuće projekte, pa se čak suočavamo i sa prijetnjama da neke predstave moramo skinuti sa repertoara. To je potpuno razumljivo, jer neki naši spoljni saradnici i umjetnici jednostavno više nemaju strpljenja sa stalnim prolongiranjem isplata njihovih zasluženih honorara. Moj fokus je sada usmjeren na to da te probleme što prije saniramo, stabilizujemo situaciju i osiguramo profesionalne uslove za rad, jer bez poštovanja prema ljudima koji stvaraju na našoj sceni ne možemo planirati nikakve nove produkcije.
