Almir Agić je mladić koji ima 24 godine, aktivista, mladi umjetnik i autor knjige "Kaktus u polju orhideja". Borac je za ljudska prava, a posebno se zalaže za prava romske populacije čiji je pripadnik. U "Avazovom intervjuu" govorio je o diskriminaciji koju je doživljavao i doživljava, brojnim problemima s kojima se susretao, stereotipima, ali i tome kako se izdigao iznad svega toga.
– Stariji brat je bio kod tetke. Mama i ja smo ostali sami. Zadesila se takva situacija gdje smo ostali bez stana. Kiša je padala, morali smo negdje da se smjestimo. Mama je bukvalno išla redom od ulice do ulice i pitala da li gdje može da uzme stan pod kiriju, bilo šta. Na svu sreću pojavila se ta žena koja nas je prihvatila - započeo je Agić svoju priču.
Jedan duži period su ostali da žive kod te žene, zbog čega joj je, kako kaže, neizmjerno zahvalan jer ne zna gdje bi završili taj dan da ih ona nije spasila.
Agić je istakao da je kao dijete od sedam godina znao da je drugačiji, ali da nije znao kako da ispolji tu frustraciju.
– Volio sam da crtam i ja sam nacrtao sebe i svoje lice sam obojio u smeđu boju. Dijete od sedam godina je bilo svjesno da je drugačije od drugih. Jako je teško kada ste dijete i diskriminirani ste, ali ne znate šta je diskriminacija. Osjećate krivicu, a ne znate zašto - kazao je.
Ta diskriminacija i nasilje koje je trpio odveli su ga u pogrešnom smjeru i sav svoj bijes prenio je na svijet oko sebe.
– Bilo mi je draže da kažu nemoj se s njim družiti, on je problematičan, nego da me zlostavljaju i da me zatvaraju u gepek od auta itd. Dijete od 13 godina između toga da bude nasilnik ili da bude zlostavljan, će u većini slučajeva izabrati da bude nasilnik. To je pogrešno, ali to je put kojim sam ja išao, jer je to značilo da me više niko neće zatvoriti u gepek auta ili oduzeti moje klikere - kazao je.
Majka, kaže, nikada nije odustala od njega, ni kada je bio žrtva, ni kada je bio nasilnik, te da je zahvaljujući njoj sada tu gdje jeste. Govorio je i o inkluziji kazavši da se o njoj govori samo u parlamentima i kancelarijama i da govore obično oni koji i ne znaju šta inkluzija znači u praksi.