Životna priča Vuleta Trivunovića: Od razrušenog Glamoča do kapitena Borca i Sarajeva

BANjALUKA - U vrijeme kada je fudbal postao isključivo biznis, priče poput ove podsjećaju nas na to šta zapravo znače riječi karakter, obraz, poštenje i istinska ljubav prema igri i prema fudbalu.

Fakti

• Karijeru počeo u rodnom Glamoču u ekipi Šator
• Izbjegao u Banjaluku gdje je zavolio Borac za koji je igrao u tri navrata
• Zamalo završio u CSKA Moskva

Ovo je svjedočanstvo o dječaku iz Glamoča koji je između granata i ratnih razaranja tražio spas u fudbalskoj lopti, otišao u izbjeglištvo sa 11 godina, ostao bez oca u predvečerje mira, a potom preko Beograda, Njemačke i Rusije izrastao u vođu, čovjeka kojem je prvenstveni cilj uspjeh kolektiva i pravilan razvoj fudbalera i prvog poslijeratnog kapitena banjalučkog Borca na evropskoj sceni.

Priča o bivšem kapitenu “crveno-plavih“ i Sarajeva, reprezentativcu BiH, a danas treneru, koji zbog toga što nema “dlake na jeziku“ teško sjeda onima, koji misle da sve znaju. Teško sjeda onima koji su zalutali u fudbal, a takvih je sve više. Životna ispovjest Vuleta Trivunovića.

Fudbal bijeg od rata

Sve je počelo početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kada je kao dječačić počeo da šutira loptu u rodnom Glamoču i tamošnjem Šatoru.

– Za nas klince, fudbalski teren i klub podno Šatora bili su nekako, tih godina, jedini bijeg od ratnih dešavanja koja su počela 1992. godine. Prije rata, Glamoč je bio gradić od nekih 11.000 do 12.000 stanovnika. Škola je bila puna, bilo je mnogo djece. Imali smo odlične omladinske selekcije, a kada je počeo rat, prvi tim je ostao jedini prozor u svijet i veza prema ostatku države. Prvi tim je tada igrao polufinale Kupa Republike Srpske, gdje je ispao u dvomeču od dobojske Sloge. Na stadionu je bilo po tri ili četiri hiljade ljudi, ambijent je bio nevjerovatan, kao u Engleskoj – prisjetio se Trivunović.

Između ratnih strahota fudbal je bio bijeg od stvarnosti.

- Skupljali smo se svako ljeto kada bi primirije dozvolilo. Obično su ljeta u Glamoču bila mirna, nije bilo velikih dejstava i mogli smo nesmetano da treniramo. Nažalost, nismo imali s kim da igramo utakmice, ali smo trenirali. U Glamoču sam proveo period od 1992. do decembra 1994. godine. Većina starijih koji su krenuli u srednju školu već je bila otišla, ali mi mlađi smo ostali. Imali smo dvojicu sjajnih trenera, Nikolu Rakulja i Milu Jovičića. To su, uprkos svemu, bili lijepi momenti. Djetinjstvo je lijepo bez obzira na to koliko je teško. I dan danas se sjećam tih stvari i u kontaktu sam sa tom generacijom – rekao je Truvunović.

Imao je svega 11 godina kada je 11. decembra 1994. godine morao sa majkom, bratom i sestrom da napusti Glamoč, ali rodno mjesto nije zaboravio.

- I danas idem često. Tamo imam strica. Nažalost, stan u kojem sam rastao i koji se nalazio u zgradi u centru, iznad nekadašnje banke, potpuno je uništen. Kada je Glamoč pao, pokušali su da otvore sef banke. Podigli su cijelu zgradu u vazduh u toj namjeri i ona i danas, trideset godina poslije rata, stoji kao ruglo. Volio bih da je bar sruše. Bez obzira na sve, volim Glamoč. To je moj identitet. Tamo imamo i zemlju, koja danas nema materijalnu vrijednost, ali svaki odlazak tamo vraća me u djetinjstvo – nastavio je Trivunović.

Izbjeglištvo u Banjaluci

Izbjeglički put ga je doveo u Banjaluku u zimu 1994. godine, ali najteži udarac uslijedio je neposredno pred sam kraj rata.

– Sve je krenulo sa ofanzivama krajem 1994. godine. Prije nego što smo izvukli žive glave, proveo sam dvanaest dana u skloništu. Stigao sam kao dječačić u veliki grad, gdje mi je sve bilo novo. Moj pokojni otac Jovo bio je na ratištu, a majka je bila sa nama. On je poginuo 7. oktobra 1995. godine, samo nešto više od mjesec dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Tada smo već bili skoro godinu dana u Banjaluci, on je dolazio dva, tri puta da nas vidi. Bio je čovjek kojem su obraz i ljudskost bili na prvom mjestu, ispred svega, možda i ispred same porodice. Živjeli smo kao podstanari u iznajmljenom stanu – majka, brat, sestra i ja, kao i većina ljudi koji su ostali bez ičega. I danas, kada imam 43 godine, otac mi nevjerovatno nedostaje. Ljudi kažu da vrijeme liječi rane, ali ova moja nikada neće zacijeliti – sa sjetom u glasu rekao je Trivunović.

Prvi trening u Borcu ostao je u trajnom sjećanju.

– U Banjaluci su od ranije živjela dvojica ujaka. Nakon što smo izbjegli i krenuli u školu "Vuk Stefanović Karadžić“ to ljeto 1995. godine otišao sam s mlađim bratićem na trening u Borac. Prvi trener bio je Bogdan Petković, koji je izuzetno uticao na moju karijeru i kao stručnjak i čovjek. To su bili prelijepi momenti. Dosta mojih saigrača iz te generacije se kasnije odselilo, ali i danas se okupimo u Boriku i nastupamo za ekipu "Bojan Milošević“, koja nosi ime po našem prerano preminulom drugu iz generacije 1983. Kada su nas 1995. godine prvi put pustili da treniramo na glavnom terenu Gradskog stadiona, našoj sreći nije bilo kraja. Iako je rat još trajao, u Banjaluci se to nije baš puno osjećalo. Tada sam iskreno zavolio Borac. Od tada, pa do danas traje ta neraskidiva veza – nastavio je Trivunović.

Obilić ispustio šampione

Proveo je tri sezone u Borcu, a onda je 1999, kada je imao svega 16 i po godina, uslijedio poziv iz Beograda i otišao je u Obilić.

– Godinu dana prije mog dolaska, Obilić je bio šampion Jugoslavije i igrao je na evropskoj sceni protiv Bajerna i Atletiko Madrida. Bili su najorganizovaniji klub. Iz današnje perspektive, gotovo tri decenije kasnije, mogu slobodno reći da takva organizacija više ne postoji na ovim prostorima. Napravljena je strašna generacija. Igrao sam kadetsku, pa dvije sezone juniorske lige. Bili smo posljednja generacija koja je, poslije smrti Željka Ražnatovića Arkana, osvojila titulu prvaka Jugoslavije u omladinskoj konkurenciji. Bježali smo Crvenoj zvezdi 11 bodova, Partizanu 22, a Vojvodini čak 40 bodova. U finalu za apsolutnog prvaka pobijedili smo podgoričku Budućnost u oba meča. Šef stručnog štaba prvog tima Ratko Dostanić smatrao je da mi mlađi treba da idemo na kaljenje. Bili smo dominantni, a niko nije dobio šansu u prvom timu. Tražili smo papire i odlučio sam da se vratim u Borac – istakao je Trivunović. Povratak u Banjaluku 2002. godine poklopio se sa formiranjem zajedničke lige BiH.

–Odigrao sam više od 95 odsto utakmica i dobio poziv u mladu reprezentaciju BiH, koju je vodio Ibro Zukanović sa pomoćnikom Branimirom Tulićem. Vladan Grujić, Mihajlo Bučinski i ja bili prvi igrači iz Republike Srpske u toj selekciji. Sjećam se da mi je 80 posto prijatelja u nevjerici govorilo: “Da li je moguće da ideš da igraš za Bosnu?“ Da stvar bude kompleksnija, debitantska utakmica bila je protiv Srbije i Crne Gore na Grbavici. SR Jugoslaviju je vodio Vladimir Petrović Pižon, a za njih su igrali Danko Lazović, Goran Lovre, Miloš Marić, Mirko Vučinić... Izgubili smo 0:2. Bilo je tada mnogo neprijatnih komentara i teških situacija – prisjetio se Trivunović.

Igranje za reprezentaciju BiH

Iako su rane na porodičnu tragediju bile još svježe i tada je razmišljao kao danas.

- Sport spaja ljude. Niti je moj pokojni otac želio rat, niti je dobrovoljno išao u njega. Bio je, kao i većina ljudi, prisiljen da prođe kroz sve to, a mnogi se, poput njega, nisu vratili. Sjeo sam sa majkom, bratom i sestrom. Rekli su mi: “Ako smatraš da treba da ideš i ako će te to učiniti srećnim, idi. Nemoj da gledaš šta je bilo sa pokojnim ocem. Vodi se isključivo sportskim motivima, dao si život fudbalu i nema potrebe da razmišljaš šta će ko reći.“ Uvijek će biti ljudi koji odobravaju ili ne odobravaju, to je demokratija. Nije bilo lako, ali nosim prelijepe uspomene. Bili smo sjajna generacija, do pred sam kraj kvalifikacija držali smo drugo mjesto za odlazak na Evropsko prvenstvo. Pobjedili smo tada Njemačku sa 5:1. Svi ti momci su napravili ozbiljne karijere: Vladan Grujić, Dragan Blatnjak, Zoran Terkeš, Alen Škoro, Albin Pelak, Džemal Berberović, Sanel Jahić, Damir Mirvić... Iako sam mlađi od njih igrao sam kompletne kvalifikacije. Poslije njihovog odlaska dočekao sam svoje godište, tako da imam sigurno dvadesetak nastupa za mladu selekciju, a kasnije sam upisao i tri meča za A reprezentaciju, debitujući na “Koševu“ protiv aktuelnih svjetskih i evropskih prvaka Francuza – rekao je Trivunović, koji nikada nije dijelo ljude po nacionalnosti i vjeroispovjesti, nego na dobre i zle. Poslije Borca put ga je odveo u njemačku Cvajtu, odnosno u Burghauzen.

– Poslije sezone u Borcu, koja je bila izuzetno teška i organizaciono i finansijski zbog ogromne lige od 20 klubova i bezbroj putovanja, vratio sam se na kratko u Obilić. Tamo sam doživio jedinu težu povredu i operaciju koljena. Jedva sam čekao da se oporavim i odem negdje vani. Potpisao sam za Burkhauzen, koji je igrao drugu Bundesligu. Odigrao sam devet utakmica, bio mlad, a tamo je važila filozofija: “Ti si budućnost, moraš čekati jer moramo prodati starijeg igrača da bi klub preživio.“ Mene novac nije zanimao, niti su to bile pare od kojih sam mogao riješiti egzistenciju. Želio sam samo da igram. Tražio sam raskid ugovora poslije godinu dana, oprostio sve i vratio se u BiH. Ponovo sam došao u Borac koji je te sezone ispao iz lige, a ja sam dobio poziv iz Sarajeva – nastavio je Trivunović.

Cijenjen u Sarajevu

I dan danas Sarajevo uz Borac smatra najdražim klubom.

- Ako ćemo iskreno, finansijski sam u njima najgore prošao, ali emocija je nešto sasvim drugo. Borac je moja kuća, moje odrastanje, moja socijalizacija. Ali nigdje nisam bio  cijenjen i poštovan kao u Sarajevu. I danas me iskrene emocije vežu za taj klub i grad, iako nemam nikakav dodir sa njima – istakao je Trivunović.

Poslije odlične sezone na “Koševu“, stigla je finansijski i sportski vrhunska ponuda iz ruske Premijer lige.

- Potpisao sam trogodišnji ugovor sa Himkijem iz Moskovske oblasti.  Himki je ušao u elitu i počeo da gradi stadion vrijedan 140 miliona dolara. Nismo mogli da se poredimo sa Zenitom, Spartakom ili CSKA, ali 80 odsto klubova iz tadašnje Lige petice nije imalo uslove kakve smo mi imali tamo. U Rusiji je tada igralo mnogo naših igrača: Branislav Krunić, Dragan Blatnjak koji je bio sa mnom u klubu, Ajdin Maksumić, Đorđe Jokić u Torpedu, Elvir Rahimić i Miloš Krasić u CSKA, Ognjen Koroman u Dinamu, Emir Spahić u Lokomotivi, Marko Topić u Saturnu... Družili smo se minimum jednom sedmično u poznatom srpskom restoranu u Moskvi. Bio je to sjajan period – naglasio je Trivunović.

Tada je trebao preći u CSKA, ali sve se preko noći izjalovilo.

– Poslije druge sezone u Himkiju, došao sam na odmor u Banjaluku. Poslije tri, četiri dana zvali su me ljudi iz Beograda da me povežu sa sinom tadašnjeg legendarnog trenera CSKA, Valerija Gazajeva, koji me je želio dovesti. To je bio vojni klub, osvajač Kupa UEFA, sa timom u kojem su igrali Miloš Krasić, Vagner Lav, Žo, Jurij Žirkov, Elvir Rahimić, braća blizanci Vasilij i Aleksej Berezucki, Sergej Ignaševič. Pola reprezentacije Rusije. Sve smo se dogovorili, čekao se samo završetak posljednje utakmice grupne faze Kupa UEFA protiv Fejenorda. Trebalo je da 18. decembra letim za Moskvu na ljekarske preglede i potpis ugovora. CSKA je pobijedio, završio kao prvi u grupi, ja sam već izvadio vizu. Međutim, u petak se ekipa vratila u Moskvu, a u subotu je iznenada predstavljen novi šef stručnog štaba – Brazilac Ziko. Naravno, nije znao za mene niti za dogovore prethodnog trenera i cijela priča je propala. To bi bio vrh moje karijere, ali ne žalim – istakao je Trivunović.

Uslijedio je povratak u Borac, potom neobična epizoda u Poljskoj.

– Vratio sam se u Banjaluku te zime iako sam imao ponude brojnih klubova. Borac je tada prvi put poslije rata počeo da liči na ozbiljan klub i borio se za titulu sa Željezničarom. Predsjednik Željko Kopanja me je pozvao, brzo smo se dogovorili i uslijedila je nezaboravna sezona. Nismo uzeli titulu, ali smo osvojili Kup BiH i prvi put izborili izlazak u Evropu poslije rata. Cijela Banjaluka je bila na nogama, redovi za karte su bili ogromni, renovirao se stadion, igrali smo protiv Lozane... Poslije te polusezone, proglašen sam za najboljeg igrača Premijer lige BiH. Imao sam ponude Makabi Tel Aviva i AEK-a, na kraju sam otišao u poljsku Krakoviju, koja je bila pred ispadanjem, kako bih Borcu donio obeštećenje. Tamo me jedan novinar pitao kako je moguće da najbolji igrač lige BiH dolazi u klub koji ima osam bodova i otpisan je. Rekao sam da ćemo se boriti dok ima šanse. Došlo je nekoliko novih igrača,  postigao sam tri gola i izborili smo opstanak. Međutim, tada je uslijedila nepravda. Stigao je novi trener, Slovak, za kojeg smo kasnije saznali da je uzeo ozbiljne pare od pojedinih menadžera da bi gurao druge igrače. Sve nas koji smo spasili klub je sklonio. Tada je proradio moj inat. Prebacili su me u drugi tim, a direktorima sam otvoreno rekao šta mislim, bez dlake na jeziku. Ostavio sam ženu i tek rođenu bebu kod kuće da bih spasavao njihov klub, a oni su pogazili sve ljudsko. Sve je to trajalo dva mjeseca, nisam htio da popustim dok nisam izdejstvovao uslove i cifru koji su meni odgovarali – naglasio je Trivunović. Poslije Poljske napravio je pauzu od pola godine.

- Supruga se porodila u januaru, a ja sam već dva dana kasnije morao u Poljsku. Zato sam odlučio da malo vremena provedem uz porodicu. Ipak, na zimu me pozvao prijatelj koji je bio kapiten u Kazahstanu. Žetišu je bio solidan klub, potpisao sam ugovor u Turskoj tokom priprema i proveo tamo uspješnu godinu. Kada sam se vratio, imao sam 29 godina – nastavio je Trivunović.

Uslijedio je povratak u Borac.

– Kada sam se vratio iz Kazahstana, odlučio sam da ću igrati do 31. godine i da karijeru želim završiti kući. Potpisao sam za Borac, ali naizgled su svi planovi propali zbog moje vječite borbe za pravdu i saigrače. Ta posljednja sezona u Banjaluci bila je najteža u karijeri. Klub je bio potpuno ostavljen, bez uprave, bez novca, a mi smo se uprkos svemu borili za treće mjesto i izlazak u Evropu. Danas, kada gledam ovaj stabilan Borac, sjetim se da smo nas trojica najstarijih i najiskusnijih: Darko Maletić, Boris Raspudić i ja morali od kuće donositi deterdžent da bi imali čime oprati dresove. Plaćali smo stanarine mlađim igračima, pozajmljivali za terapije, pelene djeci, drva za zimu njihovim roditeljima... Sve smo to iznijeli na svojim leđima. Igrao sam povrijeđen, primao blokade, samo da spasimo obraz. Na kraju smo bili četvrti. Potom sam otišao u Sarajevo, gdje su me ljudi dočekali objeručke, ponudili ugovor kakav god želim, jer su cijenili sve što sam nekada dao tom klubu, iako je to bila potpuno druga garnitura ljudi – rekao je Trivunović.

Uvijek je na terenu pružao maksimum.

- Nikad nisam birao utakmice. Davao sam 300 odsto sebe, povrijeđen, pod blokadama, kada je bilo novca i kada ga nije bilo. Za mene je izlazak na teren pred dvije, pet ili dvadeset hiljada ljudi uvijek bio praznik. Bio sam i ostao rođeni takmičar. Danas taj isti karakter, rad, odricanje i iskrenost pokušavam da prenesem na klince koje treniram, jer bez toga nema ni pravog fudbalera, a što je najvažnije – ni pravog čovjeka – dodao je na kraju Trivunović.

Po završetku igračke karijere prešao je u trenerske vode. Dosada je bio je na klupi BSK-a, Slobode iz Mrkonjić Grada, srbačke Sloge, banjalučkog Borca. Kozare, kiparskog Etnikosa, Rudar Prijedora i dobojske Sloge sa kojom se razišao početkom oktobra prošle godine.

Karijera rano završena

Igračku karijeru je završio ranije od saigrača, a razlog nije bila povreda.

- Želio sam da budem uz porodicu i odlučio sam da je kraj u 31. godini Želio sam da budem otac svojoj djeci. Jovan danas ima 15 godina i dobio je ime po mom pokojnom ocu Jovi, a Miloš 11. Apsolutno sve u životu – i posao i trenersku karijeru – podredio sam njima. Želim da ih izvedem na pravi put, da budu pošteni i čestiti ljudi. Želim da imaju sve ono što ja nažalost nisam stigao da osjetim, jer sam prerano ostao bez oca – rekao je Trivunović, koji je ponosan na to što stariji sin trenira u Borcu, ali i na činjenicu da je sin od rođenog brata Anđelka, Nikša Trivunović prvotimac Rukometnog kluba Borac  i reprezentativac BiH.

Stambeno pitanje

Kada je zaradio prvi ozbiljan novac prvo je stambeno situirao brata i snahu.

- To je bio logičan redoslijed dešavanja, jer ja sam tada bio još momak i mogao sam da spavam što se kaže pod otvorenim nebom. U međuvremenu je majka dobila stan kao porodica poginulog borca. Poslije toga se udala i sestra pa sam i njoj pomogao. Naravno u međuvremenu sam riješio i svoje stambeno pitanje – naglasio je Trivunović.

Velika ljubav roditelja

Prisjetio se i ranog djetinjstva i velike ljubavi njegovog oca i majke, koja je jako mlada ostala udovica.

- Stvarno smo bili srećna porodica, a koliko je njihova ljubav bila jaka govori i sljedeća činjenica. Dugo se nije znalo gdje se nalaze posmrtni ostaci mog oca, a moja majka je željela da ga dostojno sahrani. Svako jutro je išla autobusom u Mrkonjić Grad, gdje je bila pronađena jama sa posmrtnim ostacima 147 ljudi. Danima je sa drugima, koji su takođe izgubili članove porodica pregledala leševe, jedan po jedan. Na žalost nije pronašla svog supruga i mog oca. To se desilo mnogo kasnije, tek 10. aprila 1996. godine, a sahranjen je dva dana kasnije na Pravoslavnom groblju “Sveti Pantelija“ u Boriku – sa bolnim izrazom na licu rekao je Trivunović.