Simo i Rosa Magaš dobili su 27. maja 1948. godine u Zemunu sina kojem su dali ime Ljubomir.
Dječak je od svoje šeste godine odrastao bez oca. Roditelji su se razveli, a o Ljubomiru je brinula majka Rosa, djevojačkog prezimena Ćurčić.
Pretukao poznatog siledžiju
Nakon završene osnovne škole, Ljubomir je upisao Školu učenika u privredi i izučavao autolimarski zanat. Stariji majstori prisjećali su se da je dolazio na praksu u pogon IMT-a u Dobanovcima, ali ga posao u fabrici nije previše zanimao – privukla ga je ulica. Počeo je trenirati boks i hrvanje. Bio je izuzetno snažan u ramenima i mogao je kilometrima hodati na rukama.
Hroničari beogradskog podzemlja navode da je sa šesnaest godina pretukao Acu, poznatog beogradskog siledžiju, dok je sa sedamnaest godina već bio evidentiran kao nasilnik. Tokom 1965. godine milicija ga je privodila zbog grebanja automobila, prijetnji plastičnim pištoljem i učešća u tučama.
„Otkad je svijeta i vijeka zna se ko je najjači mladić u selu ili u gradu, pa i ovdje u Beogradu. Jednog dana spremao se da izađe. Pitala sam ga: ‘Kud ćeš, Ljubomire?’ Rekao je: ‘Na Karaburmu.’ Pitala sam: ‘Šta ćeš tamo?’ Odgovorio je da je tamo ostao još jedan s kojim nije odmjerio snagu, a koji je najjači na Karaburmi, pa da vide ko je jači. Rekla sam mu da nije normalan, a on mi je odgovorio: ‘Moram. Ili će biti on najjači u Beogradu ili ja.’ Tada je imao sedamnaest ili osamnaest godina. Već tada se pričalo o njemu“, govorila je njegova majka Rosa Ćurčić.
Ljutila se na sina i zato što se nije tukao zbog sebe, nego zbog drugih.
Opisivala ga je kao čovjeka koji je imao „jak vrat i nevjerovatno snažne mišiće“.
Kada bi se sitna Rosa pojavila pored svog gorostasnog sina, ljudi nisu mogli vjerovati da ga je upravo ona rodila.
U junu 1965. Ljuba Magaš ukrao je „Fiću“, zatim „Fiat 1300“, pa „Opel Rekord“. Osuđivan je i zbog krađa ženskih torbi u Beogradu, Nišu i Kopru. Sve do 1967. godine to se smatralo sitnim deliktima, ali je tada u tuči na Tehnološkom fakultetu teško pretukao studenta Vladimira Vučkovića. U strahu od policije prvi put je pobjegao u inostranstvo i nakratko se sakrio u Austriji.
Po povratku je služio vojni rok u Ohridu. Već je nosio nadimak Ljuba Zemunac, a bio je poznat i kao bokser beogradskog Radničkog u poluteškoj kategoriji.
Još 1967. godine osuđen je zbog silovanja. Teretilo ga se da je zajedno s Radetom Ćaldovićem Ćentom i Zoranom Milosavljevićem Robijom silovao jednu djevojku. Osuđen je na 32 mjeseca zatvora, koje je izdržavao u Sremskoj Mitrovici.
Ring mu nije bio dovoljan. Nasilje je postalo njegova svakodnevica, a kako mu je zakon bio za petama, sedamdesetih godina pobjegao je u Milano. Tamo je okupio grupu kriminalaca s kojima je pljačkao prodavnice i banke. Zbog brutalnosti oružanih pljački dospio je u fokus policije Italije i Austrije, nakon čega je protjeran u Njemačku.
Nastanio se u Frankfurtu, gradu s velikim brojem jugoslavenskih gastarbajtera. Okupljali su se u kafani „Džuboks Džambo Džet“. Kafanu „Kod Ive“ demolirao je nakon što mu je vlasnik rekao da više ne dolazi. Radio je kao izbacivač u diskoteci „Kupe“, a potom i u diskoteci „Cug“.
Frankfurtska policija evidentirala ga je pod lažnim identitetom Tomislava Špadijera kao vođu grupe specijalizirane za teške krađe i druga krivična djela. Sredinom juna 1974. uhapšen je zbog sumnje da je na području Frankfurta vršio iznude, prijetnje i da je nanio teške povrede jednoj osobi. U maju 1975. ponovo je uhapšen zbog falsifikovanja dokumenata i krađa, ovoga puta koristeći lažne isprave na ime Duško Huđec.
„Kad su ga iz Frankfurta avionom slali u Jugoslaviju, cijeli aerodrom bio je zatvoren. Lisice su mu toliko stegli da je petnaest dana kasnije, kada su mi dozvolili da ga vidim, još imao modrice na zglobovima. Njemačka policija pitala je naše policajce jesu li normalni što su po njega došla samo dvojica. Kasnije su ga vodili u Crnu Goru. Cijeli aerodrom bio je ispražnjen jer se navodno pronijela vijest da će Ljubu oteti. A kada bi završio u zatvoru, niko mu nije donio ni pola dinara za paket, a kamoli organizovao otmicu. U stvari, Crnogorci su se spremali da ga likvidiraju“, tvrdila je njegova majka Rosa Ćurčić.
Nakon odslužene kazne ponovo odlazi u Frankfurt, ali ga Okružni sud u Titogradu traži radi izručenja. Ekstradicija je izvršena 20. februara 1981. godine, nakon čega je pritvoren. Prvostepenom presudom osuđen je na pet godina zatvora zbog silovanja, ali je Vrhovni sud ukinuo presudu i naložio novo suđenje. Poslije dvadeset mjeseci, u oktobru 1982. godine, pušten je da se brani sa slobode.
Ponovo se vraća u Frankfurt.
Tamo se pričalo da je Goran Vuković došao da sruši Ljubu Zemunca s vrha kriminalne hijerarhije. Prethodno je na Vukovića pucao Ljubin prijatelj Cane kada je pokušao razgovarati s Magašem zbog međusobnih nesuglasica. Nakon što ga je Cane ranio, Vuković je uspio pobjeći uz pomoć prijatelja Borisa Petkova.
Od tada se postavljalo pitanje hoće li se Vuković povući ili krenuti u osvetu. Pojedini analitičari kriminala kasnije su tvrdili da je moguće da je neko iskoristio njihov sukob i podstakao Vukovića da ubije Ljubu Zemunca, kako bi ga uklonio iz kriminalnog miljea, posebno jer je za to ubistvo u Njemačkoj odslužio relativno kratku kaznu od pet godina.
Sudbina je odredila da se Ljubomir Magaš i Goran Vuković sretnu ispred suda u Frankfurtu u utorak, 10. novembra 1986. godine.
Vuković je kasnije opisao događaj:
„Morao si ili da ga ubiješ ili da mu priznaš da je jači. Ja sam bio samo malo ponosan. Sa Ljubom sam bio u dobrim odnosima, nikada nismo imali sukob. Dok je bio u zatvoru, čak sam mu tražio svjedoke. Onda su Ljuba i Cane pucali na mene. Pogodili su mi jetru, bubreg i debelo crijevo. Nikada nisam saznao čime sam ih isprovocirao.“
O samom ubistvu rekao je:
„Imao sam zakazano suđenje zbog krađa, a i oni su imali pretres. Kao i uvijek, nosio sam pištolj. Ugledao sam njih dvanaest kako stoje ispred suda. Kad sam prišao stepenicama, Ljuba je s pratnjom krenuo prema meni. Izvadio sam pištolj i pitao: ‘Šta hoćeš?’ Odgovorio je: ‘Šta je, pederu, hoćeš da se svetiš?’ Rekao sam mu: ‘Misliš da neću?’ Odmah sam pucao. Kada ga je prvi metak pogodio, bacio se na mene kao životinja. Pogodio sam ga i drugim metkom.“
Nakon pucnjave Vuković se odmah predao policiji. Podigao je ruke, legao na zemlju i čekao patrolu.
Kasnije je govorio da je među kriminalcima postojao nepisani kodeks:
„Ako ideš sa ženom ili porodicom, niko te ne napada. Sve se zaboravlja. Nisam mogao dozvoliti da me Ljuba ponizi pred mojom suprugom.“
Demantovao je i brojne teorije zavjere koje su pratile ubistvo.
Ljubomir Magaš imao je 38 godina kada je teško ranjen. Nekoliko sati kasnije preminuo je u frankfurtskoj bolnici. Goran Vuković odbio je prijedlog policije da se brani sa slobode, smatrajući da je sigurniji u zatvoru nego na ulici.
Ljuba u zatvoru
Ljubomir Magaš zahtijevao je potpunu tišinu dok spava. Zatvorenike koji nisu voljeli gimnastiku ili boks često je tukao. Prema pričama iz tog vremena, natjerao je dvadeset zatvorenika da trideset dana žvaću hljeb od kojeg je pravio šahovske figure. Ta šahovska garnitura i danas se nalazi u Muzeju Centralnog zatvora u Beogradu.
Novac
Jedan njegov prijatelj tvrdio je da Magaš često nije imao novca.
„Koliko smo puta gladovali i nismo imali ni za sok. Otišao je u Njemačku jer nije imao drugog izbora. Kasnije se pisalo da je ubijen kralj podzemlja i jedan od najbogatijih evropskih kriminalaca, a iza njega su ostali samo polovni Mercedes 190, nekoliko kožnih jakni i sedam hiljada njemačkih maraka u gotovini.“
Posljednje riječi
Nakon što ga je Goran Vuković pogodio, Ljuba Zemunac navodno je uspio izgovoriti:
„Vidi, ubi me ova pička.“
Ovo je snimak Ljube Zemunca u ringu…
